Ovo je jedan od članaka iz tiskanog časopisa Morsko prase br.5 objavljen u lipnju 2005.g. kojem je centralna tema bilo Vrijeme i nevrijeme. Nastao je na temelju godišnjaka Nautičkog kruga mjesta Cattolica s nazivom "Rivista del Circolo nautico di Cattolica". Ovaj je časopis temama mora i pomorstva pristupao s pozicija prošlosti. U 2000. godine godišnjak je bio posvećen navigaciji staroga doba (La navigazione antica) , a našu su pažnju privukli savjeti iz antičkog doba vezani s vremenom i vremenskim prilikama, savjeti kada, kako i gdje ploviti, koji bi se mogli primijeniti i danas. Članak objavljujemo u malo dorađenom obliku.
Pomorska zemlja ima i pomorske časopise. Brojne i raznovrsne, časopise koji temama mora i pomorstva pristupaju različito, i sa pozicija vlastitih iskustava, ali i sa pozicija kolektiranog iskustva predaka. Italija je pomorska zemlja i među brojnim časopisima o moru i pomorstvu koji se u njoj tiskaju posebnu mi je pažnju privukao jedan mali časopis, godišnjak Nautičkog kruga mjesta Cattolica s nazivom "Rivista del Circolo nautico di Cattolica". On temama mora i pomorstva pristupa sa pozicija prošlosti. U 2000. godine godišnjak je bio posvećen navigaciji staroga doba (La navigazione antica) , a našu su pažnju privukli savjeti iz antičkog doba vezani s vremenom i vremenskim prilikama, savjeti kada, kako i gdje ploviti.
Osnovni princip je bio ploviti samo u neka godišnja doba. Sve do XIII. - XIV. stoljeća smatralo se da zima na Mediteranu nije doba za bilo kakvih aktivnosti na moru. Dobra sezona je počinjala u travnju:
"Ver ergo aperit navigantibus maris»"pisao je Plinie stariji (Gaius Plinius Secundus) koji je živio od 23. do 79. u svojoj Naturalis Historia, II,47 , što bi u slobodnom prijevodu glasilo "Proljeće otvara more za pomorce".
Plinije stariji (Gaius Plinius Secundus)
Sezona plovidbe je bila od nestajanja zviježđa Pleiadi (travanj – svibanj), pa do jeseni, u godišnjim dobima kada je "nebo u većem dijelu smireno, a more mirno što omogućava nesmetano promatranje zvijezda i plovidbu mirnu" pisao je Esiodo (na grčki Ἡσίοδος?, Hēsíodos), pjesnik i pisac rođen u grčkom gradu Tespie u pokrajini Beozia (sjeveroistočno od Atene) u VII. stoljeću poslije Krista.
Esoido (na grčki Ἡσίοδος?, Hēsíodos)
"Pojavom Pleiada u Orionu počinje sezona kiša i vjetrova zimskih, vrijeme kada se brodovi povlače na suho." A tko danas od onih koji po moru plove uopće zna pronaći Pleiade? Tko zna gdje je zviježđe Oriona?
Zvježđe Pleiada na Gallileovom crtežu u djelu Sidereus Nuntius
Esiodo piše:
"Ukoliko te uhvati volja za opasnom plovidbom, znaj, kada Pleiade padnu na nebo i pokrenu veliku snagu Oriona počinju nevere svih vjetrova, pa provjeri dobro da li sidra drže… Izvuci brod na suho i osiguraj mu svaki dio … Odnesi svu opremu kući i pospremi sa pažnjom jedra. … Tako je govorio moj otac a sigurno i tvoj …"
Zimsko nebo kada zvježđe Pleiada ili kako ih narod zove Sedam sestara padne u Orion.
Esiodo daje savjete i onima koji nisu eksperti navigacije i plovidbe a na more ipak moraju ići:
"Opisati ću ti kako ići na more, iako nisi ekspert navigacije i broda. Pedeset dana poslije ljetnog solsticija, kada je ljeto pri kraju, pravi je trenutak odlaska na more. To je doba kada te more ubiti neće … Kada su vjetrovi stalni i more sigurno, gurni lađe u more i kreni za strujama … Prevezi što imaš i vrati se kući što prije… Nemoj čekati novo vino i jesenske kiše. Nemoj čekati dolazak oluja i dizanje vjetra koji valove stvaraju i opasnosti nose… Ima i jedan drugi period kada na more možeš ići, u proljeće kada se pojave listovi smokve. To je proljetna plovidba koju ja ne odobravam. Za nju treba imati iskustvo. Ružno je umrijeti među valovima, znajući da nisi slušao ono što ti kažem…"
U rimskom svijetu period kada se sigurno plovilo bio je od 27. svibnja do 14. rujna. Otići na more u prvoj dekadi ožujka ili prvoj dekadi studenog smatralo se opasnim (incerta navigatio est), a period od 11.s tudenog do 9. ožujka izuzetno opasnim (maria clauduntur). Naglašavali su da je u tom periodu posebno opasna plovidba Jadranskom morem (impobus Hadria). A tko to danas sluša ?
Početak plovidbe slavio se velikom feštom u čast egipatske božice Iside (Isidia navigium), zaštitnice pomoraca. O tome piše i Apuleio u svojim Metamorfosama.
Rimsko znanje o tome kada se sigurno plovi prenosilo se po svim djelovima Europe. U trgovačkim lukama sjevernih mora nije se plovilo od Sv.Martina (11. studenog) do Svijećnice (2. veljače) blagdana Marijinog posvećenja. U srednjovjekovnim kalendarima naglašavalo se da je najbolje doba za plovidbu ono kada nebom dominiraju zviježđa Raka (lipanj, srpanj). U ribarskim lukama Jadrana blagdan Sv.Andrije (30.studeni) je bio dan poslije kojega se više nije išlo u ribe, a stari je običaj da se na taj dan organizirala i fešta na kojoj se slavila protekla ribarska sezona.
Naravno današnje je doba drugačije, ali ne bi bilo loše, bar za one koji ploviti vole, znati na nebu pronaći zviježđe Raka, ili pojavu zviježđa Pleiadi iznad Oriona u zviježđu Bika. A i imena osnovnih sedam zvijezda zviježđa Pleiadi koja se u narodu zbog toga zovu Sedam sestara lijepo zvuče: Alcyone – najsjajnija zvijezda u skupu, Maia, Electra, Taygeta, Asterope ili Sterope (često se dijeli na Asterope I i Asterope II), Celaeno i Merope. Potražite ih na jesenskom nebu dok brod sigurno u luci stoji.
Prethodni tekst bez slika je objavljen u časopisu Morsko prase br.5 u lipnju 2005.g.
...............................................
Dodatak 29.01.2026.g.:
Zvježđe Pleiada narod zove Sedam sestara zato što su na jesensko - zimskom nebu tih sedam zvjezda najvidljivije: Alcyone – najsjajnija zvijezda u skupu, Maia, Electra, Taygeta, Asterope ili Sterope (često se dijeli na Asterope I i Asterope II), Celaeno i Merope. U mitovima se često govori o „izgubljenoj“ sedmoj zvijezdi Plejada jer se time objašnjava nesklad između svetog broja sedam i činjenice da se golim okom obično vidi samo šest zvijezda. Ta „izgubljena“ sedma nije astronomska pogreška, nego ljudska potreba da svijet bude cjelovit. U mitovima se jedna sestra povlači iz svjetla: posramljena, zaljubljena u smrtnika ili slomljena tugom. Tako nebo postaje prostor pamćenja, a zvijezde ne služe samo orijentaciji, nego i pripovijedanju. Izgubljena Plejada podsjetnik je da putovanja – bilo morska, kopnena ili unutarnja – uvijek nose nešto što se ne vidi odmah, ali bez čega priča ne bi bila potpuna.
Iako se uvijek ističe sedam zvjezda prekrasno zvježđe Pleiada čini u stvarnosti zvjezdani skup sa više od 1 000 zvijezda, ali većina je preslaba da bi se vidjela bez teleskopa.
Plejade nisu bile samo skup zvijezda, nego znak u vremenu. Njihovo pojavljivanje i nestajanje s neba stoljećima je određivalo ritam plovidbe, rada i čekanja. Kada bi se u proljeće ponovno ukazale iznad horizonta, more se „otvaralo“: započinjale su plovidbe, trgovina, ribolov i duga putovanja. Njihov jesenski nestanak, potisnut Orionom, bio je upozorenje – vrijeme je za povratak u luke, za izvlačenje brodova na suho i za mir koji donosi zima. Prije kompasa i karata, Plejade su bile kalendar u zvijezdama i orijentir na pučini, tihi dogovor između neba i mora. Moreplovci nisu u njima tražili strane svijeta, nego pravo vrijeme: kada krenuti, kada stati i kada čekati. U tom smislu Plejade nisu vodile samo brodove, nego i odluke – podsjećajući da se putovanje ne mjeri udaljenošću, nego trenutkom u kojem je započeto.
Na kraju evo i ostatak teksta o plovidbi u stara vremena iz gfodišnjaka 2000.g. "Rivista del Circolo nautico di Cattolica":
Iz antičkog znanja postupno se učvršćuju propisi koji se poštuju na svim geografskim širinama. Trgovački gradovi sjevernih mora još su u razdoblju ranoga novog vijeka zabranjivali plovidbu od svetog Martina (11. studenoga) do Svijećnice (2. veljače). U raznim srednjovjekovnim kalendarima koji označavaju mjesečne radove, razdoblje kojim dominira zviježđe Raka (lipanj–srpanj) navodi se kao najpovoljnije za moreplovce, a kratki stihovi Francesca da Barberina (13. stoljeće) samo potvrđuju običaj koji će stoljećima ostati opće pravilo za „dobrog kormilara“:
Vrijeme je za plovidbu
u travnju započeti
i sigurno ploviti
dok ne vidiš da završava
mjesec rujan.
Francesco da Barbarino
Te se preporuke ponovno javljaju i u izrekama pučke tradicije različitih talijanskih krajeva, koje dan svetog Andrije (30. studenoga) označavaju kao vrijeme prekida ribolovnih kampanja i spremanja brodova:
Di Sant’Andria ogni bastimentu tiratu sia (Tropea);
A Sant’Andrea o chiove o neve chea (Napulj);
Sant’Andria ogni navi ’n portu sia (Trapani).
ili prevedeno:
Na Svetog Andriju neka svaki brod bude izvučen na kopno. (Tropea)
Na Svetog Andriju ili kiši ili sniježi. (Napulj)
Na Svetog Andriju neka svaka lađa bude u luci. (Trapani)
Za mnoge jadranske pomorske zajednice dan svetog Andrije, kao datum zatvaranja djelatnosti, bio je prigoda za slavlje te su se tada određivale partzòn, odnosno podjele prihoda među članovima posade ostvarenih prodajom ulova iz ljetnih ribolovnih kampanja.
Slika apostola Sv.Andrije
Bitna promjena vremena i prostora plovidbe osjeća se s napretkom nautike između 13. i 16. stoljeća, s raširenjem uporabe kompasa, a ponajprije s usavršavanjem krmenog kormila i uvođenjem u Mediteran „okruglih“ brodova, koji su najodvažnijima omogućili suočavanje i s dotad vrlo strahovitim zimskim vjetrovima. Okrugli brodovi, zahvaljujući visini boka, primali su manje mora preko bokova, a visoki pramčani i krmeni kašteli razbijali su valove i skretali ih. Dobro raspoređen teret i niska, pravilna balastna masa osiguravali su stabilnost trupa, dok su četvrtasta jedra, zahvaljujući mogućnosti skraćivanja ili skupljanja, omogućavala bolje suprotstavljanje sili vjetra. U slučaju oluje smjer je nametalo more i vjetar, ali je brod mogao izdržati na moru i tjednima, za razliku od galija, kojima je to bilo teško.
„Nizak trup i mali gaz – objašnjava Rinaldo Orengo – uzrokovali su snažno ljuljanje; pri bočnom vjetru, čak i sa smanjenim jedrima, galija je uvijek riskirala da zarije pramac i napuni se morem: tada se moralo promijeniti smjer i ploviti s vjetrom na bok, radije nego s vjetrom s krme, kako se more ne bi ukrcavalo straga i kako bi se jednim potezom kormila moglo odmah otpustiti ili skupiti jedra, a potom ih posve spustiti i ponovno aktivirati vesla. Po lošem vremenu galije su ostajale vezane u luci ili izvučene na suho.“
U dugim plovidbama nastojalo se ostati što bliže obali, koristeći osobno iskustvo i poznavanje mjesta, morskih struja i osobito vjetrova prema godišnjim dobima.
U noćnoj plovidbi orijentacija se nije temeljila na zvijezdama koje tijekom godine izlaze i zalaze, nego na cirkumpolarnim, „neugasivima“, uvijek vidljivima s prosječne mediteranske geografske širine. Lucan u Pharsalia prenosi, preuzimajući je izravno od kormilara, opis plovidbe iz kolovoza 48. pr. Kr. Brod na kojem je Pompej u bijegu, nakon prelaska Egejskog mora, iz Tesalije prema otoku Lezbu, plovi prema jugu, prema Egiptu. Odgovarajući na Pompejevo pitanje kako „iz neba crpi pravilo za plovidbu morem i koja zvijezda upravlja njegovim putom prema Siriji, a koja u sklopu Kola usmjerava prema Libiji“, kormilar detaljno opisuje svoju zvjezdanu orijentaciju:
„Mi ne slijedimo zvijezde koje prolaze klizeći zodijačkim nebom, gdje se zviježđa, budući da nisu nepomična, varljivo nude jadnim mornarima, nego našim brodovima upravlja pol koji ne poznaje zalazak, ne tone u vode i sjaji dvjema Medvjedicama. Kada se on uzdigne visoko i čini se da je Mali Medvjed na vrhu jarbola, tada gledamo prema Bosporu i moru koje se uzdiže uz obale Skitije. Kada pak s vrha jarbola silazi Artofilak, a Kinosura se približava moru, brod se usmjerava prema sirijskim lukama. Zatim nas vodi Kanop, koji voli lutati južnim nebom, zvijezda koja se boji Boreje; ako je držiš uvijek s lijeve strane i prođeš kraj Farosa, brod će stići do Sirtâ usred mora.“
Lucanova Pharsalia - pretisak 1650. g. u Londonu
Antiĉki su se moreplovci, dakle, služili repertoarom zvijezda i zviježđa, u odnosu na doba noći i godišnje doba, koja su upućivala na određene luke. Zahvaljujući tim smjernicama upravljali su brodom držeći zvijezde u određenom položaju u odnosu na brodsku opremu, od zalaska Sunca do sljedeće zore. Upravo je pomorska praksa tijekom vremena razvila zvjezdanu orijentaciju i prenijela niz zvijezda vodiča za različite rute, uz koje se koristio i niz znakova i domišljatih postupaka za postizanje sigurnog pristajanja. Umijeće kormilara koji se spremao na dugu plovidbu morem sastojalo se, dakle, u sposobnosti „čitanja“ zvjezdanog puta, oslanjajući se na vlastito znanje ili na promatranje neba u noći prije isplovljavanja.
Što se tiče provjera položaja i korekcija smjera zbog struja ili zanošenja, oslanjalo se na procjenu. U krajnjim slučajevima, kako bi se otkrio smjer najbližeg kopna, pribjegavalo se puštanju ptica. Taj je način orijentacije vrlo star. Noa, nakon dugog boravka u arci, pušta ptice kako bi otkrio smjer najbližeg kopna, a puštanje golubice i gavrana na kraju potopa potvrđuje tu pomorsku praksu. Plinije napominje da su mornari s Taprobane (Cejlon) plovili prema Indijskom poluotoku bez oslanjanja na zvijezde, služeći se pticama: „ne promatraju zvijezde za plovidbu i sjeverni pol im nije vidljiv, nego sa sobom nose ptice koje s vremena na vrijeme puštaju te slijede njihov let prema kopnu“ (Naturalis Historia, VI, 24). Vjerojatno su antički moreplovci sa sobom nosili i gavrane i golubove: prve za pronalaženje kopna, druge za povratak prema luci polaska.
Druga empirijska metoda orijentacije u plovidbi bila je uporaba sunčevih „čarobnih kamena“. Njima su Vikinzi pronalazili smjer čak i pri oblačnom nebu. Ti su kameni vjerojatno bili kristali kordierita, minerala koji omogućuju određivanje smjera Sunca i ispod oblaka. „Kordierit – objašnjava Pugliesi – jest dvolomni magnezijev silikat koji u najvećoj mjeri pokazuje pojavu pleokroizma, odnosno promjenu boje ovisno o smjeru u kojem polarizirana svjetlost pogađa njegove kristalne ravnine. Tanka pločica obasjana sunčevim svjetlom koje prodire kroz oblake mijenja boju od žute do plavoljubičaste dok se okreće, te poprima najintenzivniju boju u podudarnosti s glavnom osi.“
I na kraju završimo rječima Dantea:
| ... se tu segui tua stella non puoi fallire a glorioso porto Dante, Inferno, XV, 55 |
… ako slijediš svoju zvijezdu ne možeš promašiti slavnu luku Dante, Pakao, XV, 55 |
OSrednjovjekovni priručnik o plovidbi s bogatim ilustracijama.
