 |
Jedan od najljepših arhipelaga srednjeg Jadrana sigurno je arhipelag Paklinskih otoka smještenih na južnoj strani otoka Hvara u neposrednoj blizini grada Hvara. Uobičajeno je da ih ljudi zovu Pakleni otoci, iako Pakleni sigurno nisu, primjereniji bi bilo da su ih prozvali Rajski otoci. Jedini je problem s Paklinskim otocima u tome što su tijekom VII i VIII mjeseca pretrpani, pogotovo prolaz Ždrilac, Palmižana i pripadajuća joj južna vala Vinogradišće. Prošlog sam ljeta upravo zbog te pretrpanosti, bježeći u manje popularnu valu Soline otkrio prostor u koji sam se zaljubio na prvi pogled. Upoznavši i ljude koji stoje iza njega prostor je dobio još jednu dodatnu dimenziju i postao mjesto koje pri svakom posjetu otoku Sveti Klement obavezno posjetim. Ali krenimo iz početka.
PROSTOR
POGLED |
Zamislite sparan i vruć dan u kolovozu 2001. Bježeći iz pretrpanog Vinogradišća sidro smo spustili u uvali Soline i oko 12 sati krenuli u obilazak mjesta Sveti Klement koje se nalazi upravo iznad ove uvale. Mjesto je mālo, svega par kuća i jedna zanimljiva crkvica bogate prošlosti. S druge je strane uvala Vlaka, a u uvali putokaz Restoran "Dionis". Pao je prijedlog:
- Idemo popiti hladno piće .
Krenuli smo smjerom putokaza. Hodamo i hodamo a restorana nigdje. Uska kamenita staza vodila nas je sve dublje u unutrašnjost otoka Sveti Klement. Kada nas je strpljenje već počelo napuštati (vjerojatno zbog velike vrućine) pred nama se ukazalo kameno zdanje i na ulazu poklopac glinene peke na kojem je pisalo "Dionis".
Prošavši kroz rustikalna vrata najedamput se pred nama otvorio PROSTOR: terasa popločana kamenom sa tri strane obrubljena kamenim zidovima, natkrivena grubo tesanim gredama pokrivenim trskom, a na četvrtoj strani POGLED: vinogradi, plodna dolina, borova šuma, uvala Soline i u pozadini svega toga otok Vis. Ugođaj je upotpunjavao povjetarac koji je lagano strujio prostorom, masovni tikovi stolovi i udobne tikove stolice s jastucima.
-To je to, - promislih - Raj u raju, prostor u koji dođeš i nemaš potrebu iz njega izaći. Vrijeme se u njemu najedamput uspori, skoro stane.
Nismo ni sjeli pojaviše se i oni - ljudi koji su ovaj prostor stvorili i udahnuli mu dušu - braća Šimunović Pjerino i Đorđe.
- Dobar dan.
- Dobar dan. Imate li nešto hladno: hladno vino, hladnu lubenicu.
- Naravno.
I tako je počelo. Riječ po riječ i mozaik se počeo slagati. Šimunovići su bračani po ocu Dioniziju (po kome su i restoran i nazvali), ali im je s mamine strane jedna baka stalno živila u Svetom Klementu. Na škoj su dolazili od malih nogu, a evo sada su i svoju egzistenciju povezeli s njim. Pjerino (stariji) dugo je bio recepcioner u mjestu Hvar. Nezadovoljan filozofijom masovnog turizma gdje je turist broj, odlučio se zajedno s mlađim bratom Đorđom i suprugom Marijom ući u poduzetnički pothvat otvaranja, kako kaže Marčić, restorana s pogledom i imenom Dionis.
Pjerino, Đorđe, Marija i Mirjana |
I nisu pogriješili. Osmislili su PROSTOR, udahnuli mu dušu i stvorili mistično mjesto iz kojeg se teško napušta. Istina je da vam Šimunovići u tome i pomažu, stalno vas obasipaju prijedlozima:
- Ostanite. Upravo spremam hobotnicu ispod peke. Biti će gotova za 2 sata, taman za objed. - kazao je Đorđe i uvjerio nas s tih par riječi. Ostali smo. Došli smo u 12 otišli u 19. Ostali bismo i duže ali nam je bilo žao svih onih ljudi koji nisu uspjeli nači mjesta za velikim stolovima.
- Ovo je za nas maksimum. Samo 5-6 stolova. Onoliko koliko sami možemo pripremiti i poslužiti. Nećemo se širiti ni ljudima ni prostorom. Sa svakim gostom moraš popričat, ispričati mu priču o tome gdje jede, što jede. Ovdje ljudi nisu broj, ovdje su oni gospodari i prostora i vremena. - kaže Pjerino.
Uskoro je došao i Dionizije Šimunović, koji je isto tako jedna od karika ovog obiteljskog posla.
- Ovo dolje je naš vinograd. Vino je prvoklasno. A kako i neće kad su ovdje lozu uzgajali i vino radili još u rimskim vremenima. Malo niže od vinograda su ostaci rimske vile. Šteta što nije istražena i približena posjetiocima. - priča Dionizije i nastavlja:
- Organizirali smo se tako da je Pjerino među gostima, prima narudžbe, servira i priča, priča s ljudima, Đorđe je uz roštilj, a duša kuhinje je Pjerinova žena Marija, rođena Dubrovčanka. Tijekom ljeta u pripomoći je i Đorđova djevojka Mirjana inače studentica ekonomije u Zagrebu. A ja dam ruku gdje treba. Malo sam ovdje, malo u Hvaru.
DIONIZIJE ŠIMUNOVIĆ |
MARIJA ŠIMUNOVIĆ - glavna, jedina i vodeća kuharica |
Dionizije ima i neobičan hobi. Spašava magarce. Jedan se upravo doselio na Sveti Klement i uživa u novoj slobodi i sigurnosti. (Ovo sigurnosti, samo onda kada nije u blizini Nikola Colnago -vidi njegov tekst o Kitesurfingu - koji obožava kupati magarce, pa čak i onda kada oni nisu baš vični plivanju. Magarac je na svu sreću uspio preživiti kupanje s Kolnagom, ali nikada se ne zna što će biti slijedeći put. Možda ga Nikola odvede u podvodni ribolov).
Tovar sa Sv.Klementa |
Vratimo se mi od Dionis-u. U Dionisu sve je neobično. Cijeli je prostor uređen jednostavno, funkcionalno s puno duha.
Na maloj bačvici stoje domaće rakije: od limuna, meda, kadulje, oraha, mješanih mediteranskih trava ... Ni sam više ne znam koliko ih ima.
Orahovica, travarica i rakija od limuna, i |
još brojne druge rakije. |
Večina namirnica koje Šimunovići spremaju je domaća, sa Sv.Klementa, Hvara ili Brača.
Pitate se sigurno što se jede kod Šimunovićevih?
Svašta. Jela su jednostavna, bez puno začina.
- Namirnice ne smiju izgubiti svoj originalni okus. - kaže Marija. - Ja rađe na stol dodam različite umake pa ako netko želi ljuti okus neka uzme mog ljutog umaka.
Jedan od Dionisovih specijaliteta je sigurno hobotnica ispod peke, naravno glinene peke, specijalno napravljene za Dionisa. Autor recepta je Đorđe, peka mu je neobična s puno povrća: tikvica, krumpira, balancana. Kako je Đorđe sprema pogledajte u našem foto stripu:
Đorđe priprema hobotnicu ispod peke. |
Osim hobotnice u njoj ima i puno povrća. |
Glinena peka specijalno rađena za Dionisa. |
Još malo ulja pa je gotovo. |
Miris je obuhvatio cijeli prostor, a |
dolaskom do stola zaposlio je i nas. |
Hobotnica je stvarno posebna čemu sigurno dosta doprinosi i prostor u kojem se blaguje. Zanimljiv događaj vezan uz hobotnicu je bio i taj što smo za naš stol pozvali jedan bračni par iz Francuske koji je već dugo čekao da se oslobodi koje mjesto na terasi. Kako se mjesta nisu oslobađala mi smo se malo stisli i napravili mjesta i za njih. Brzo smo se sprijateljili. Kada je Pjerino došao primiti narudžbu oni su vrlo kratko, bez puno razmišljanja odgovorili -Sve ono što jedu i oni.- misleći na nas i smatrajući da na taj način neće pogriješiti.
Drugi specijalitet Dionisa je mesna sablja, neka vrsta ražnjića na grani smrike sa četiri vrste mesa i nekoliko vrsta povrća. Nju trebate obavezno probati. Đorđe kaže da mu je najteže od svega raditi ražnjić od grana smričke. Sve ruke izbode.
Pripremanje mesne sablje. |
Kao prilog idu izvrsni krompiri sa gradela. |
Kad ima srdela na isti tip ražnjića Đorđe nabode i srdele. Ražnjić od srdela. Peće se direkno iznad žara. Zanimljivo i ukusno.
Đorđe slaže srdele na ražnjić (naravno od smričke). |
Srdele se peku. |
Osnovni specijalitet restorana je ipaki janjetina. Naravno bračka. Šimunovići imaju na Braču svog mesara koji za njih posebno odabire janjce. Ali nemojte kod njih tražiti janjetinu na ražnju. Toga nema. Janjetina ispod peke, janjetina na gradelama, janječi kulinčić na tripice, janječi pikačić (jetra i srce), to da. Kod Šimunovićevih i vegetarijanci mogu doći na svoje. Marija radi izvrsnu tortu od balancana, a vješta je i u izradi različitih slatkih, slanih i ljutih umaka. Stalno eksperimentira i smišlja nešto novo. - Ovo je ispunjenje mog sna. Kuhati obožavam, dok kuham igram se, slaganje mirise, okuse, boje za mene je osobito zadovoljstvo. A ako se gostu to svidi niko sretniji od mene. - kaže Marija, i dokazuje tezu da je ukus jela bitno drugačiji ako se kuha s emocijama, ako se kuha s ljubavlju. Šimunovići, bar ne za sada, nisu podlegli imperativu zarade, pa je njihova ponudu čini posebna. Vrijedi ih posjetiti i više od jedan put. Naravno da smo ih i mi posjetili i ove godine. Dva puta. Prvi smo put bili i jedini gosti. Ludo vrijeme i kiša prestrašila je valjda ostale nautičare. Tom prilikom probali smo samo izvrsan brački sir posut mravincem, preliven izvrsnim maslinovim uljem i poslužen uz masine i ukiseljeni motar (koji naravno oni sami kisele). Drugi put odlučili smo se samo za sablju koja je bila poslovično dobra. Razlog je bio i taj što se te večeri malo dalje, kod Kolnagovih spremalo slavlje na kojem je glavom platio zubatac od 6 kila. Ali o tome drugi put.
Pogled iz uvale Soline prema vinogradu i Dionisu. |
Terasa koja osvaja. |
Zanimljivo je i to da suprug Dionizijeve kćeri na Hvaru ima konobu "Menego" gdje se toči isto vino sa Sv.Klementa. Njegova je ponuda isto tako tako specifična. Uz onaj izvrstan brački sir koji smo probali i u Dionisu Menego nudi još tri druge vrste ovčjeg, kozjeg i kravljeg sira, bračkog, hvarskog i livanjskog porijekla. Na jelovniku su i slane i marinirane srdele, pršut i domaća panceta. A tu je i neobičan desert - suhe smokve s medom kuhane u rakiji, za koje vlasnik kaže da su izvrstan afrodizijak. Naravno da smo i njih probali ...
Prostor konobe Menego je nenametljiv i ugodan, |
|
Toliko sa Hvara i Sveti Klementa. Niste valjda očekivali da ćemo pisati o razvikanom, enormno skupom kafiću Carpe Diem. Njega uvijek u velikom luku zaobilazimo i ostavljam žutoj štampi koja prati kretanja takozvanih "poznatih". Nama je puno draži Sv.Klement i Dionis. Slučajni susret sa Šimunovićevima prerastao je kod nas u namjerne susrete, a to preporučavamo i Vama. Ali obavezno za Sv.Klement i Dionisa rezervirajte cijeli dan. Nećete zažaliti.
|
|
