Mezes - punjeno povrće na sto načina

Ne mogu niti zamisliti posjet nekom gradu a da ne odem na lokalnu ribarnicu i tržnicu, a posjet restoranima je sam po sebi na svakom putovanju neizbježan. Ono što Istanbul čini posebnim je s jedne strane prodaja žive ribe u velikim plastičnim kantama, a s druge strane poseban način zakretanja škrga kako bi se naglasilo da je riba svježa. Istini za volju sva ta riba koja se u Istanbulu nudila na lokalnim ribarnicama, po izgledu i kvaliteti je riba koja na splitskoj peškariji ostaje nakon podneva. Očito je zagađenost i prelovljenost Bospora i malog, zatvorenog Mramornog mora došla na svoje. Ribe je malo, veličinom je nedostatna, na primjer mali škrpuni koji su se živi prodavali u plastičnim koritima nisu bili veći od 5 - 6 cm. Najbolje od svega su izgledale skuše s izvrnutim škrgama. Njih bi i kupio, iako pomisao da su ulovljene u Bosporu vjerojatno bi me odvratili i od te pomisli.

Izvrnute škrge riba na ribarnici

Inače nekretnine uz Bospor dosežu astronomske cijene. Najviše zbog prestiža. Imati kuću na Bosporu u prvom redu uz more je "in", pogotovo za nove bogataše. Možda je Bospor nekada i bio oaza mira i tišine, ali uz današnji lokalni brodski promet i sve brodove koji slobodno plove prema Crnom moru sigurno više nije mjesto najviše kvalitete življenja.

Sticajem okolnosti prvih par dana prezentirana nam je turska kuhinja najviše kvalitete. Službeni dio mog posjeta (kongres zbog kojeg sam i bio u Istanbulu) odvijao u Hiltonu. Hrana i način njene prezenmtacije je bio vrhunski, puni smo se volje i znatiželje, nakon završetka službenog dijela uputili i u lokalne restorane, nadajući se da njihova popunjenost lokalnim življem garantira i visoku kvalitetu namirnica. Prvi odabir je bio Ortaköy, dio Istanbula prepun restorana, barova, disco clubova. Jedan do drugoga , na samoj obali Bospora smjestilo se desetak ribljih restorana. Odaberemo Cynar, restoran u kojem je bilo najviše lokalnog stanovništva. Svi su super ljubazni, oko nas tri konobara - jedan briše stol, drugi namješta stolicu, treći nastoji biti prisan : "Where are you from ?" pitanje je koje ćete u Istanbulu ćuti tisuću puta. Za početak nije loše. A onda prvi zez - na pitanje kakva im je riba donese pladanj na kome se ukočilo nekoliko brancina i orada iz uzgajališta.

- Imate li što drugo ?

- Of course we have very good and tasty red fish - mulets - local speciality !!!

I donese mi na drugom pladnju trljice od pedlja koje se na splitskoj peškariji poslije 14 sati prodaju po 5 - 6 kuna kilogram zato što ih niko živ više ne želi kupiti.

- Ne hvala ipak ćemo meso .

- O, yes we have very good lamb sis kebab.

I navukosmo se. Sis kebab ili po hrvatski ražnjići s komadima janjetine su bili i minijaturni i neukusni. Mezes koju su nudili prije toga još su i mogli proć, ali sis kebab je bio katastrofa.

Vrhunac slijedi na kraju. Zbrajajujći cijene u glavi moj je zaključak bio 30-ak miliona turskih lira ( u to doba oko 200.000.000 je bilo 100 $). Kad ono račun načrćkan na komadu pabira iz notes bloka, potpuno nečitak na iznos od 68.000.000 lira. Zovem konoba i idemo stavku po stavku. Prva stavka, kojom su nas inače kasnije htjeli varati u doslovno svakom restoranu, je "bread and water" - kruh i voda. U Cynaru su nam to htjeli naplatiti skoro kao dva glavna jela. Zatim drugi način prevare je da sve ono čega u jelovniku izričito nema, nastoje naplatiti što god mogu skuplje, na primjer krišku dinje kao porciju sis kebaba. Treća klasična prevara je bila da je ubacio nebuloznu svotu od 20.000.000 lira kazavši da je to tax (koji inaće mora biti uključen u cijenu). Moja greška je bila što nisam odmah tražio da se zove turistička policija koja u Turskoj postoji. Dio igre je i to što konobar u jednom trenu plane, naljuti se kako ti uopće sumljaš u njegovo poštenje i kaže "O.K. neću dinju uopće naplatiti, to vam poklanjam" i spusti cijenu sa 68.000.000 na 58.000.000. Čovjeku neugodno, Turci ga gedaju pa plati, kao što sam napravio i ja, tako da u biti ispadne da su me prevarili za samo 28.000.000 lira, a ne 38.000.000. Točno duplo nego li sam trebao platiti. Kada prebacimo u kune možda i nije toliko značajno - 100-ak kuna, ali nam je cijelo događanje totalno pokvarilo večer, iznerviralo me i naljutilo kako prave budalu od mene.

I to bi bilo dobro da se sličan scenarij nije događao u doslovno svakom restoranu koji smo posjećivali. Oprezni sve dogovaramo unaprijed

- Koliko kruh i voda ?
- 1.000.000 po osobi
- Koliko napojnica (koju većina automatski dodaju računu)?
- 10 %

I onda ti riblju juhu koju nismo prethhodno utanačili naplati kao 1/2 kg kavala sa grilla:

- O, it is a very special fish soup - lažu konobari kako otvore usta, a iz unutrašnjosti ga gleda masni i tusti gazda koji sjedi za malim stolom, piše te črčkave račune i slaže lovu.

Jednom prilikom smo utanačili cijenu kruha i vode, ali je gazda očito to zaboravio pa je napisao račun na 6.000.000 lira po osobi. Tek na putu prema našem stolu se sjetio, pa samo prekrižio na 1.000.000 po osobi, dakle 6 puta manje. A restoran je bio potpuno novi riblji restoran na Crnom moru, izuzetno dobro uređen a i hrana je bila, za razliku od Istanbulskih restorana, izvrsna.

Očito im je to u navika koje se osloboditi ne mogu - varati strance kad stignu i gdje stignu. Jednom sam prilikom ušao i u religioznu diskusiju s vlasnikom restorana koji nije točio nikakav alkohol, ali nas je nastojao preveslati nekom igrom sa falsificiranim novčanicama za 20.000.000 lira. Pokušao sam mu objasniti da je varanje krađa, a da se krađa po njegovom (a i svakom drugom ) religioznom zakonu grijeh i da se čak vrlo strogo kažnjava. Ne ide. Očito je Istanbul predugo na vjetrometini zbivanja pa su ljudi premazani svim mastima. Svi su me uvjeravali da je ostali dio Turske potpuno drugačiji. Nadam se da jeste. Meni su ova cijela ovo natezanja, stalni oprez da te ne izvozaju, uveliko pokvarili boravak. Na kraju smo zadnji dan otišli u kineski restoran. Dosta nam je bilo svega pa smo se otišli najesti provjerene kuhinje koja je svugdje u svijetu više manje slična.

U svemu tome nejasna mi je samo jedna stvar - kako su uspjeli taksiste dovesti u red. Taksisti su obično oni koji vole varati, ali u Istanbulu su vrlo disciplinirani. Svi odmah pale taksimetre. Samo nas je jedan pokušao prevariti uključivši noćnu tarifu, ali kada je vidio da sam primjetio, odmah se ispričao i prebacio na normalnu. Možda te malo vozaju na način da te dulje voze, pa vožnju u jednom smjeru platiš duplo u odnosu na povratnu, ali je to zanemarivo u odnosu na restoranske prevarante. Vjerojatno bi i njima država mogla stati na kraj - da hoće. Niko, doslovno niko u restoranima ne izdaje račune, a kartica se groze. Amex kartica prolazi samo u hotelima tipa Hilton. Niti jedan restoran neće ni da čuje za nju.

U stvari drago mi je što sam prvih dana na nekoliko prijema i banketa imao prilike probati pravu, kvalitetnu tursku hranu. Puno povrća, puno kuhane hrane, jaki začini, neobični okusi. Možda ne spada u neni najomiljenije kuhinje, ali je zanimljiva i ukusna. Treba je probati. Sve ono što smo kasnije jeli po restoranima (srednje kategorije) treba zaboraviti što prije. Nije vrijedno spomena.

U slijedećem nastavku kratka foto reportaža sa Kizil Adalar - Princezinih otoka i sa Crnog mora.

Jedna od Istanbulskih ribarnica. Riba se prodaje cijeli dan. Ova je smještena na sjevernoj obali Zlatnog roga Viewed: 846 times.	Prodaje se čak i živa riba u plastičnim kantama, Viewed: 752 times.	u kojima pumpe stalno dodaju novo more. Viewed: 697 times.
Zatvorena ribarnica u centru Istanbula. Viewed: 729 times.	ponuda je kako - tako, Viewed: 704 times.	ali ima dosta i ikre u različitim oblicima. Viewed: 662 times.
Želite li friganu ribu odmah tu je cijeli niz ribljih fast - food štandova. Viewed: 661 times.	Nudi se nešto i sušene ribe, posebno skuša. Viewed: 689 times.	Dagnje se prodaju skoro na svakom uglu ulice. jedu se sirove poškropljene limunom. Mi smo ipak preskočili ovu ponudu. Viewed: 659 times.

I dio - Prvi susret s gradom
III dio - Kizil Adalar i Sile na Crnom moru